Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima. Do sada najuravnoteženiji prikaz bosančice je dao paleograf Vladimir Mošin, koji razlikuje tri centra zračenja u nastanku bosančice, ili zapadne ćirilice, što je najčešće moderno ime:
humsko-dukljanski prostor
područje Dubrovnika
područje srednje Dalmacije
Davani su joj različiti nazivi: bosančica, bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, hrvatska ćirilica,
hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, begovica (vidi pod Bosanski jezik) i, sve češće- zapadna
ćirilica. Dubrovačke novine "Srđ" su pisale o ovom pismu.
Bosančica
U naučnoj literaturi se, pored ostalog kaže: "Šireći se od 10. vijeka sa istoka, iz Bugarske, val ćirilice
zahvatio je i dio bosanskog područja, gdje se razvio u poseban oblik i posebnu varijantu ćirilice sa
primjesama glagoljice i latinice. To pismo ima svoj osobiti duktus, odbacuje stilska slova, a uvodi nove
znakove za svoj jezik, te sa oblikom i pravopisom razlikuje od bugarske i srpske ćirilice.
Broj spomenika pisanih bosančicim veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane glagoljicom, jer
veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske glagoljice na bosančicu.
Mnogi spomenici pisani u Bosni, rukopisni i ostali, uništavani su u višestoljetnom procjepu između
neprijateljskih crkava, Istoka i Zapada, mađarske invazije, poslije osmanlijskog prisustva u Bosni.
Samo jedan fragment knjige iz vremena bosanske samostalnosti čuvan je do nedavnog agresorskog rata u
Bosni, to je Čajničko jevanđelje. Ostalo je rasuto po svijetu, i svojatano kako je kome odgovaralo.
Zato se smatralo da nema bosanskih rukopisa.
Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humačka ploča (10. vijek) zatim Povelja Kulina bana od
29.08.1189. godine.
Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo
jevanđelje (12. vijek); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima čistog i živog narodnog
govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi, povelje, pisma - kao značajno blago
diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska,
poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka
(Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje, Giljferdingov apostol,
Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis,
Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje. Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti
križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. vijeku stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat
pismenosti, kulture i civilizacijskog stvaralaštva na bosančici.
Na bosančici su pisani i Povaljski prag na ostrvu Braču 1184., listina omiškog kneza Đure Kačića Dubrovniku
1278 i Povaljska listina iz 1250, te Poljički statut iz 1440. god. i mnogo drugih tekstova, po čemu je ovo
pismo i jedno od tri pisma u Hrvatskoj). Brojni su natpisi na stećcima, a poznat je i prijepis Ljetopisa
popa Dukljanina. Od 16. do 18. vijeka bosanski franjevci su bosančicom štampali oko 40 knjiga. Osim u
Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makedoniji, Krajini, na ostrvima i u pojedinim sjevernim krajevima
Hrvatske. Zadržala se kod bosanskih franjevaca do polovine 19. vijeka, a kod bošnjačkih muslimanskih
porodica i do najnovijih vremena.
Od najstarijeg doba postojala su dva oblika bosančice: ustav, kojim su se pisane povelje, listine i
isprave vladara bosanskih visokih plemstva (npr. Povelja Kulina bana) - od 10. do 15. vijeka - do ulaska
Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug; i drugi: kurziva, kojom su pisani rukopisi od 13. vijeka
pa dalje do 19 i 20. vijeka.
humsko-dukljanski prostor
područje Dubrovnika
područje srednje Dalmacije
Davani su joj različiti nazivi: bosančica, bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, hrvatska ćirilica,
hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, begovica (vidi pod Bosanski jezik) i, sve češće- zapadna
ćirilica. Dubrovačke novine "Srđ" su pisale o ovom pismu.
Bosančica
U naučnoj literaturi se, pored ostalog kaže: "Šireći se od 10. vijeka sa istoka, iz Bugarske, val ćirilice
zahvatio je i dio bosanskog područja, gdje se razvio u poseban oblik i posebnu varijantu ćirilice sa
primjesama glagoljice i latinice. To pismo ima svoj osobiti duktus, odbacuje stilska slova, a uvodi nove
znakove za svoj jezik, te sa oblikom i pravopisom razlikuje od bugarske i srpske ćirilice.
Broj spomenika pisanih bosančicim veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane glagoljicom, jer
veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske glagoljice na bosančicu.
Mnogi spomenici pisani u Bosni, rukopisni i ostali, uništavani su u višestoljetnom procjepu između
neprijateljskih crkava, Istoka i Zapada, mađarske invazije, poslije osmanlijskog prisustva u Bosni.
Samo jedan fragment knjige iz vremena bosanske samostalnosti čuvan je do nedavnog agresorskog rata u
Bosni, to je Čajničko jevanđelje. Ostalo je rasuto po svijetu, i svojatano kako je kome odgovaralo.
Zato se smatralo da nema bosanskih rukopisa.
Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humačka ploča (10. vijek) zatim Povelja Kulina bana od
29.08.1189. godine.
Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo
jevanđelje (12. vijek); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima čistog i živog narodnog
govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi, povelje, pisma - kao značajno blago
diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska,
poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka
(Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje, Giljferdingov apostol,
Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis,
Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje. Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti
križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. vijeku stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat
pismenosti, kulture i civilizacijskog stvaralaštva na bosančici.
Na bosančici su pisani i Povaljski prag na ostrvu Braču 1184., listina omiškog kneza Đure Kačića Dubrovniku
1278 i Povaljska listina iz 1250, te Poljički statut iz 1440. god. i mnogo drugih tekstova, po čemu je ovo
pismo i jedno od tri pisma u Hrvatskoj). Brojni su natpisi na stećcima, a poznat je i prijepis Ljetopisa
popa Dukljanina. Od 16. do 18. vijeka bosanski franjevci su bosančicom štampali oko 40 knjiga. Osim u
Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makedoniji, Krajini, na ostrvima i u pojedinim sjevernim krajevima
Hrvatske. Zadržala se kod bosanskih franjevaca do polovine 19. vijeka, a kod bošnjačkih muslimanskih
porodica i do najnovijih vremena.
Od najstarijeg doba postojala su dva oblika bosančice: ustav, kojim su se pisane povelje, listine i
isprave vladara bosanskih visokih plemstva (npr. Povelja Kulina bana) - od 10. do 15. vijeka - do ulaska
Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug; i drugi: kurziva, kojom su pisani rukopisi od 13. vijeka
pa dalje do 19 i 20. vijeka.
Nema komentara:
Objavi komentar